U utorak, 9. juna u 19 sati, u Galeriji Narodne biblioteke biće predstavljena knjiga MEDITATIVNA PROZA IVE ANDRIĆA, Snežane Milojević.
Uzimajući kao moto uvek po jednu sentencu iz Andrićevih beležaka, navodeći i konkretne slike, dijaloge, monologe, opise i meditacije iz Andrićeve proze, autorka pokazuje gde su se i kako oni otelotvorili. Tako kao da ilustruje piščevu tvrdnju da je čitavo njegovo delo sazdano iz fragmenata koje je on samo povezao i skladno poređao u jednu od mogućih celina. Milojevićeva, u tom smislu, traga za potvrdom tih stavova. Ona tako istražuje, opširno i veoma vispreno, Andrićeva mišljenja o najvažnijim životnim pojavama: njegove ćutnje i tišine, njegovo lično Ja i Ja za druge, traganje za istinom, o verovanju i neverici, o strahu i junačenju, o vremenu kao najvećem čudu, trajanju i prolaznosti u njemu, o lepoti koja boli i koja opterećuje, o ljubavi, o ženi kao fikciji i fatalnom fenomenu, o snu i javi, o putu i putovanju, o ’’slaganju varke na varku’’, o ljudskom delu kao dokazu neuništivosti života, o potrebi da se priča…
Knjiga ’’Meditativna proza Ive Andrića’’ po svemu je neobična. Prvo, ona se javlja daleko od svih većih kulturnih centara, a predstavlja obimno istraživačko delo koje se retko sreće i u specijalizovanim institutima. Drugo ona je opremljena mnogim citatima i navodima dela više od stotinu dosadašnjih istraživača Andrićevog stvaralaštva. I, najzad, ona je i plod, kako autorka za ’’Politiku’’ kaže, velike ljubavi prema Andrićevom stvaralaštvu.
- Andrića sam smatrala dobrim piscem. Ali, kad sam počela da ga izučavam detaljnije, razvila se u meni neizmerna ljubav. Ona je podstaknuta piščevim humanizmom, a posebno njegovim pesimističkim optimizmom.
Do sada je Snežana Milojević književnoj javnosti bila poznata po svojim proznim delima. Pojava ove studije prijatno je iznenadila sve. Nije je bilo lako napisati: autorka je, kaže, provela mnoge dane u Zadužbini Ive Andrića i Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu, baš kao što je i mnogo vremena tragala za izdavačem. Svi su, veli, hvalili rukopis, ali je na tome i ostajalo, sve dok se nije pojavio Zoran Ćirić i Niški kulturni centar. Tako smo dobili knjigu koja stvaralaštvo Ive Andrića osvetljava iz jednog novog, reklo bi se, sasvim ljudskog ugla.










